Istoriju piše zakon matematike: Ujedinjenje Srba i krah Zapada 2022

Ništa se ne događa što već nije bilo! Istorijski procesi su predodređeni prošlim zbivanjima, a matematička, statistička metoda nepogrešivo predviđa budući tok, tvrdi profesor Todor Vulić koji u razgovoru za Sputnjik iščitava šta nas čeka u bliskoj budućnosti: od sudbine Srbije, do krupnih promjena na geopolitičkom nebu.

Autor ste više knjiga u kojima tvrdite da istorijski događaji nisu slučajni, već da se naprotiv odvijaju po tačno utvrđenom redosljedu i da se nikada ne događa nešto što se već nije desilo u prošlosti. Kako ste uopšte došli na ovu ideju i od kada traju Vaša istraživanja?

— Vjerovali ili ne, na tu ideju sam došao kroz svoju profesionalnu aktivnost. Ja sam po obrazovanju doktor biotehničkih nauka, u okviru svojih radnih aktivnosti bavio sam se problemom solarno termičke regulacije fenoloških faza u toku godišnjeg ciklusa voćnih vrsta. Uočio sam, kao i mnogi pre mene, da se godišnji ciklus biljaka odvija kroz tačno definisane faze koje se iz godine u godinu ponavljaju. To me je podstaklo da proučim da li se takvi obrasci ponavljaju i u ljudskim zajednicama. Da li i one u svom istorijskom razvoju prolaze kroz nekontrolisane ili slučajne procese, ili i kod njih važi cikličnost, ponavljanje. I bio sam potpuno zaprepašćen kada sam poslije prvih rezultata shvatio da naš istorijski proces nije slučajan, već da je predodređen i da je kao i kod biljaka moguće da se na osnovu prošlih faza mogu predvidjeti budući događaji, odnosno isti procesi ili epizode.

Inače, još u antičkim vremenima, na osnovu prošlih događaja iščitavala se budućnost?

— Savremeni čovjek doživljava istoriju kao pravolinijski proces, nagomilavanje slučajnih istorijskih incidenata i epizoda. Po savremenoj ideji, zaključeno je da je istorija nauka koja ne formuliše zakone, ne služi se matematičkim obrascima i ne dopušta predviđanje budućnosti. Međutim, ljudi nisu uvijek tako doživljavali istoriju. U antička vremena dominiralo je potpuno drugačije shvatanje istorije. Po toj drugoj ideji istorije, istorijski proces je kružan i povratan, pa samim tim i zakonomjeran, odnosno budućnost je bila predodređena dešavanjima iz prošlosti. Prema antičkim misliocima budućnost nije ono što će tek doći, već ono što će se vratiti. U budućnosti se ne može desiti ništa što se već nije desilo u prošlosti.

— 

CC0 / PIXABAY
Ništa se neće desiti što već nije bilo…

Istovremeno me posebno zaintrigiralo i što se u starozavjetnim knjigama ista ta ideja saopštava. Recimo u knjizi proroka Isaije, on kaže: „Objavite nam šta je prvo bilo da promislimo i poznamo šta će biti iza toga“.

Koju metodu koristite i da li je ona primjenjiva u svim slučajevima?

— Na osnovu iščitavanja događaja iz prošlosti mogu se uočiti određeni ritmički procesi koji se ponavljaju, a na osnovu njih se vrlo precizno može iščitavati budućnost. Metoda koju ja primjenjujem je prosta, empirijska metoda: saznaj šta je prvo bilo, promisli i saznaj šta će biti u budućnosti, jer ono što će biti to je već bilo. I naši savremenici su primjenjivali istu metodu. U kultnoj knjizi Osvalda Špenglera „Propast Zapada“ u uvodu se kaže: „Čini se prvi smjeli pokušaj da se istorija predodređuje na osnovu prošlih događaja“.

Možete li nam pojasniti metodu na nekim konkretnim primjerima, prije svega kroz srpsku istoriju?

— Tu metodu je moguće ilustrovati nizom primjera. Ja sam do sada sakupio i objavio šest knjiga o tome. Prve dve knjige se odnose na srpsku istoriju i u njima navodim sve ponovljene epizode od Srednjeg vijeka do danas.

Ovoga puta ću metodu ilustrovati kroz našu crkvenu istoriju. Karakteristično je da su svi poglavari Srpske crkve u novovekovnoj istoriji po vremenskom rasponu od 612 do 613 godina ponovili srednjovekovnu crkvenu istoriju. Jednostavno postoje hronološka blizanstva između poglavara starovjekovne i novovjekovne crkve gdje oni po tom vremenskom rasponu dolaze na čelo crkve, završavaju načelstvo i na kraju umiru.

CC0 / PIXABAY
Crkveni poglavari ponovili su istoriju starovjekovnih poglavara.

Crkva u Srbiji je postala autokefalna 1879. godine. Na njenom čelu se tada nalazio mitropolit beogradski Mihajlo. On je zbog neslaganja sa knezom Milanom Obrenovićem uklonjen sa čela Crkve 1881. godine, na isti način kao što je 612 (613 godina) ranije zbog neslaganja sa Stefanom Urošem I Nemanjićem uklonjen arhiepiskop Danilo I. Mihajlov nasljednik mitropolit Teodosije završio je načelstvo povlačenjem sa čela Crkve 1889. godine, kao što se prije 612 (613) godina sa čela Srpske crkve povukao arhiepiskop Joanikije I. Poslije mitropolita Teodosija na čelo Crkve dolazi ponovo mitropolit Mihajlo i na čelu Crkve je do svoje smrti, 1898. godine. Opet 612 (613) godina poslije kraja načelstva i smrti srednjovjekovnog episkopa Jevskatija Prvog. Mihajla je naslijedio mitropolit Jenokentije koji završava načelstvo i umire 1905. godine, ili 612 (613) godina poslije kraja načelstva i smrti srednjovekovnog arhiepiskopa Jakova. Jenoketijev nasljednik mitropolit, a potom i patrijarh Dimitrije završio je načelstvo i umro 1930. godine, 612 (613) godina poslije kraja načelstva i smrti arhiepiskopa Save III. Godina 612 (613) poslije kraja načelstva srednjovjekovnog arhiepiskopa Nikodima 1324. godine, umro je i završio načelstvo patrijarh Varnava. I taj obrazac sa hronološkim blizancima nepogrešivo se ponavlja u svim slučajevima načelstva crkvenih poglavara do današnjih dana.

Kada se na osnovu matematičkog obrasca mogu očekivati krupnije promjene na ovim prostorima i da li će one ići u pravcu daljeg rasparčavanja ili će se proces obrnuti, što se, kako navodite, takođe događa u istorijskim ciklusima?

— Odgovor na to pitanje takođe daje ova istorijska ritmika. U istoriji Srba postoji ritam od oko 77 godina koji ima osobinu da ponovi događaj, ali da se obrne ishod tog vremenskog događaja. Pobjednik postaje gubitnik, nešto što se razjedinilo sada se ujedinjuje, rođenje vladara po toj ritmici se replicira kao smrt vladara i slično. Postoji velika hronološka gustina tih događaja koji se u našoj istoriji ponavljaju od Stefana Nemanje do današnjih dana po toj ritmici od 77 godina.

CC0 / PIXABAY
Recite mi šta je bilo, da bih znao šta će biti…

Novovjekovna istorija srpske države prošla je kroz veliki broj državno pravnih i statusnih faza. Po toj ritmici od 77 godina, svaka od tih faza je replika neke prethodne faze. Recimo 1801. godine dahije odvajaju Beogradski pašaluk od Turskog carstva. Sedamdeset sedam godina kasnije, 1878. godine, Kneževina Srbija stiče međunarodno priznanje kao samostalna država. Dahijska država je trajala do Prvog srpskog ustanka 1804. godine. 77 godina poslije toga Srbija je proglašena za kraljevinu. Nabrajanje svih faza bi zauzelo previše prostora, ali isti obrazac, 77 godina, stalno se ponavlja. Ako pređemo na savremena zbivanja 1992. godine, prije 25-26 godina proglašena je Savezna republika Jugoslavija kao zajednica republika Srbije i Crne Gore. Sedamdeset i sedam godina prije tog proglašenja, 1915. godine, kraljevine Srbija i Crna Gora su prestale da postoje u formalnom smislu. Zajednička država Srbije i Crne Gore trajala je do 2006. godine, a 77 godina pre toga 1929. godine prestaje da postoji Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca kao nasljednica prethodne Kraljevine Srbije, i nastaje Kraljevina Jugoslavija. Godine 2006. nastaje sadašnja Republika Srbija. Pošto je sadašnjoj Srbiji hronološki blizanac kraljevina Jugoslavija koja je nastala 77 godina prije nje, trajaće približno isti broj godina koliko je trajala Kraljevina Jugoslavija. Pošto je Kraljevina Jugoslavija trajala 16 godina, po toj ritmici Republika Srbija bi trebalo da traje u formalnom smislu do oko 2022. godine. Po toj ritmici, od ove godine trebalo bi da započne obrnuti proces, da započne faza ukrupnjavanja i objedinjavanja naših etničkih prostora, pa bi u tom smislu 2022. godine mogle da se ujedine Srbija, Republika Srpska, Kosovo i Metohija ili njeni dijelovi, Crna Gora, a moguće je i cijeli pravoslavni prostor bivše SFRJ.

Kako objasniti ciklični tok istorije, da li je u pitanju prirodni proces ili i u ovoj priči postoje elementi teorije zavjere? Da li ovim procesom upravljaju neke više sile?

— Ja prosto ne mogu da povjerujem da ljudski faktor kreira tu istorijsku priču i to ritmičko ponavljanje. Verujem da neka neuporedivo moćnija sila, sila koja je isprojektovala cijelu vaseljenu jeste i kreator cikličnog ponavljanja istorijskih zbivanja.

Kroz istoriju se dešavaju i replike ratova? Šta se u tom smislu može očekivati, da li je treći svjetski rat i kraj civilizacije pred vratima?

— Ako pod civilizacijom podrazumjevate čovečanstvo, ne vidim nikakav kraj čovečanstva ni u bližoj, ni u daljoj budućnosti. Ali ako mislite na zapadnu, atlantističku i trenutno dominantnu civilizaciju, njen kraj vidim, a prije mene vidio ga je i spominjani Osvald Špenger. Kraj zapadne dominacije globalnim političkim prostorom se bliži kraju u bliskoj budućnosti.

CC0 / PIXABAY
Empirijskom metodom moguće je predvidjeti budući tok događaja, tvrdi profesor Vulić.

Inače ja nisam siguran da se treći svjetski rat već nije dogodio. Šta hoću da kažem. Naravno da se ponavljaju i svjetski ratovi, a na završetku svakog velikog rata, uspostavlja se potpuno novi odnos snaga, novi globalni politički sistem. To se desilo poslije Prvog svjetskog rata, a desilo se i posluje Drugog svjetskog rata. Ali u istorijskoj ritmici ne mora da dođe do uspostavljanja novog poretka samo poslije oružanih sukoba. Imamo primjer Hladnog rata kroz sukob Sovjetskog saveza i komunističke ideologije, sa jedne strane, i zapadnoevropskih država na čelu sa SAD i liberalno demokratske ideologije, sa druge strane. Taj sukob se završio porazom istočnog bloka i katastrofalnim posljedicama koje su pretrpjeli ruska država i ruski narod. Nije bilo oružanog sukoba, ali je drugim sredstvima, ekonomskim i propagandnim ratom rezultat bio identičan kao da je vođen oružani rat. To bi po meni bio kraj trećeg svjetskog rata, a sada možemo da govorimo o četvrtom svjetskom ratu koji može ili ne mora da se ponovi kao oružani rat. Ne vjerujem da će dugo trajati, ali posle njega bi moglo da dođe do novog ustrojstva političke moći. I mislim da od 2019. do 2023. godine ulazimo u novi sukob zapadnoevropske alijanse i Rusije. Taj proces je već započeo. Šta znače ove ekonomske sankcije koje su neprekidno pooštravaju protiv Rusije? Zar to nije ekonomski rat? Šta znači ovaj udar na Rusku crkvu kroz proglašenje autokefalnosti ukrajinske crkve iza čega opet stoje zapadne sile? Zar to takođe nije još jedan izuzetno opasan vid agresije koji izuzetno komplikuje situaciju? Bez obzira u kojoj formi će se na kraju sukob okončati, na osnovu istorijske ritmike tvrdim da će to biti kraj zapadne dominacije. A pravoslavna civilizacija će nasijlediti zapadnu u pogledu globalne dominacije.

Izvor: Sputnik

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *