Andrić, Njegoš, Ćosić, Pavić…u udruženom zločinačkom poduhvatu

Naša književnost bi trebalo da se nađe kao predmet izučavanja na nekim geopolitičkim studijama na Zapadu. To bi bilo logično, budući da se ona na taj način interpretira, kaže Boris Bulatović, autor studije „Oklevetana književnost“.

Ova knjiga, nedavno ovjenčana nagradom „Pečat vremena“ rezultat je osmogodišnjeg istraživanja radova inostranih autora o srpskoj književnosti, koji su je, u kontekstu ratova vođenih devedesetih, ideološki čitali i tumačili. U razgovoru za Sputnjikovu „Orbitu kulture“, Bulatović kaže da se sa ovim pojavama sretao boraveći na slavističkim konferencijama u inostranstvu, prije svega u Americi.

„Zapazio sam da motiv zbog kog se jedan broj inostranih kritičara, pri tome nije riječ o marginalnim autorima, bavi srpskom književnošću, ne prebiva u okvirima književnosti, već da je riječ o jednoj sve učestalijoj praksi podvrgavanja književnosti radikalnim vidovima ideološke kontekstualizacije date u kontekstu ratova vođenih devedesetih godina, zatim interpretacije vrednovanja književnosti, kao i aktuelizacija određenih djela. Kažem aktuelizacija, zato što nije u svim primjerima riječ o tumačenju književnih dijela, nego o nekakvom preuzimanju već izrečenih negativnih kritičkih sudova, koji su uslovljeni političkom stvarnošću, kao okvirom iz kojih se aktuelizuju književna djela“.

© SPUTNIK /
Književni kritičar Boris Bulatović

Kažete da nije reč o korišćenju estetskih, već dnevnopolitičkih kriterijuma?

 Ne bave se svi inostrani slavisti na takav način našom književnošću, ali riječ je svakako o potpunom zanemarivanju estetskih kriterijuma u izučavanju literature. Sporna djela srpske književnosti tumače se kao da je reč o nekakvim političkim pamfletima sa nacionalističkom sadržinom, a ne primarno književnim tvorevinama. Tako se onda i retrospektivno pripisuje krivica i odgovornost za ratna zbivanja (koja su usljedila znatno kasnije) djelima kao što su „Gorski vijenac“, Andrićevi romani „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“, Pavićev „Hazarski rečnik“ i „Unutrašnja strana vetra“, zbirka „Vučja so“ Vaska Pope, Ćosićevo „Vreme smrti“ i tako dalje. Od posljednje decenije dvadesetog vijeka, u jednom značajnom segmentu te akademske kritike, koja nije isključivo u okvirima slavistike, prije bi se moglo reći da ona dominira u istoriografiji, politikologiji, sociologiji, istoriji religije, stvorena je literatura koja je i uticajna i citirana i koja se koristi nerijetko kao obavezna udžbenička literatura na inostranim univerzitetima. Riječ je i o studijama i o autorima koji na najneposredniji način učestvuju u oblikovanju negativne predstave o činiocima srpske kulturne i političke egzistencije.

Na udaru su sami vrhovi srpske književnosti. Da li je takav izbor slučajan?

— Nikako nije slučajan. Riječ je samo u izboru koji zavisi iz koje se perspektive kritički tretira srpska književnost. Ako se akcentuju srpsko-bošnjačke relacije od devedesetih godina naovamo, onda je na udaru Andrić, ukoliko se tematizuju srpsko-albanski odnosi, onda Njegoš, ako se autori bave raspadom jugoslovenske države, onda su na udaru Pavić i Ćosić. Ovakav vid bavljenja književnošću uopšte nije autonoman, jer on svoju funkciju ostvaruje u okviru nekakvog šireg propagandnog djelovanja sa ciljem da se u srpskoj književnosti prepoznaju korjeni, kako oni kažu, genocidnih i agresivnih težnji. Recimo, jedna američka autorka Sabrina Ramet kaže kako je sve počelo od srpskih pisaca. Ona smatra da su Dobrica Ćosić i Milorad Pavić u — da kažem haškom terminologijom — udruženom zločinačkom poduhvatu, sa svjesnim predumišljajem pisali svoje romane, Ćosić „Vreme smrti“, a Pavić „Hazarski rečnik“, kako bi obodrili srpsku javnost da djeluje u cilju rušenja zajedničke države.

© WIKIPEDIA / STEVAN KRAGUJEVIĆ – ORIGINAL UPLOADER WAS GAJDARI

Andrić ima najduži staž u ovoj vrsti interpretacije, to kreće još od šezdesetih godina iz djela bosanske kritike. Zanimljivo je da one odražavaju i zaokret od jugoslovenstva ka bošnjaštvu?

— Recepcijski tok u kojem se ispoljava teza o Andrićevom navodnom antimuslimanskom stavu ima kontinuitet još od početka šezdesetih godina. Čitajući jednog od autora koji su tada kritikovali Andrića, Šukriju Kurtovića, uviđate da on nema lošu namjeru, njemu je stalo do bratstva i jedinstva, a način na koji čita Andrića sugeriše mu da bi to djelo moglo da naruši međunacionalno jedinstvo u državi. On kaže kako Andrić „sije netoleranciju, da ne kažem mržnju, među jednokrvnom braćom i predstavlja bosanske muslimane kao da su oni nešto drugo u odnosu na ostali dio našeg naroda“. Već 1995. godine, Muhsin Rizvić, najveći književni istoričar bošnjački do danas, potpuno se oslanjajući na Kurtovića, ali uz ovu bošnjačku komponentu znatno izraženiju, mijenja tu formulaciju i taj jugoslovenski aspekt transformiše u bošnjačko- muslimanski. On kaže kako Andrić ne tretira muslimane kao da su oni nešto drugo u odnosu na ostali dio našeg naroda, nego kao da oni nisu Sloveni bogumilskog porijekla. Međutim, nije Andrića tako čitao samo jedan broj bošnjačkih autora — Muhamed Filipović, Esad Duraković, Munib Maglajlić, Rasim Uminović, Rusmir Mahmutćehajić — već i neki inostrani kritičari. U knjizi objavljenoj 1996. godine, američki autor Majkl Sels, koji je inače djelimično srpskog porijekla, baveći se aspektima raspada Jugoslavije, u knjizi naslovljenoj „Iznevjereni most“ dokazivao je kako do raspada Jugoslavije nije došlo zbog viševjekovnih međunacionalnih ili međukonfesionalnih antagonizama, nego se uzrok nalazi u srpskom unilateralnom kulturnom determinizmu kad je reč o činjenju nasilja. Sels za najradikalnije reprezente srpskog vjerskog nacionalizma, koji je po njemu neposredni uzročnik rata, kao glavne reprezente ovakve ideologije u književnosti uzima Andrića i Njegoša, roman „Na Drini ćuprija“ i „Gorski vijenac“ i pri tome naznačava kako je Andrić ipak najnacionalističkiji srpski pisac. Za ovu knjigu Sels je naredne godine dobio nagradu američkog udruženja za religiju za najbolju knjigu iz oblasti istoriografije. Kad prelistate komentare, nakon što je knjiga izašla, može se vidjeti da je ova knjiga uticala na neke od nama dobro poznatih američkih političara, poput Bila Klintona i Medlin Olbrajt. Tako barem pojedini američki kolumnisti i saradnici ovog autora sami govore.

Najgore je ipak prošao autor Hazarskog rečnika“, djela koje je svojevremeno bilo svjetski književni hit.

— Pavić je primjer autora koji svjedoči o tom nevjerovatnom obrtu do kog je došlo u veoma kratkom vremenskom rasponu, a da se pritom samo književno djelo uopšte nije promijenilo. Do sredine devedesetih godina Pavić je bio veličan, već je uveliko izašao „Hazarski rečnik“ u prijevodima i niko ga na Zapadu nije kritikovao. Kako je davao izjave u intervjuima za strane i domaće medije, a i pojedini autori sa ovih prostora su doprinjeli začinjanju te negativne Pavićeve reputacije u inostranstvu, tako se odjednom potpuno mijenja ta dominantna paradigma iz koje se tumači njegovo djelo. Govori se o nekakvoj tjesnoj korespondenciji između Pavićevih političkih stavova, koje je eksplicirao u svojim intervjuima, i idejnog svijeta njegovih romana, koji se onda iz takve perspektive ukazuju kao nekakva literarno transponovana poruka o srpskoj pravoslavnoj ugroženosti. Kod Pavića je sporno svako mjesto koje bi se moglo tumačiti kao oživljavanje istorijskih relacija u kojima se Srbi pojavljuju u diskriminisanom položaju, i to se dalje tumači kao čin srpske autoviktimizacije koji predstavlja moralnu podlogu za buduće agresivno djelovanje, podršku politici tadašnjeg režima i tako dalje. Ono što je karakteristično za Pavića jeste da je, za razliku od negativnih kritičkih tumačenja Andrića i Njegoša, došlo do revizije u vrijednostima i ocjenama njegovog djela u okvirima predstavnika koji dolaze iz redova slavistike, dakle od onih koji se po vokaciji razumiju u tu problematiku. Jedan od njih je Rajnhard Lauer, srpski akademik koji je to zvanje stekao baveći se Andrićevim djelom, kritikovao je — u tim godinama kada je propaganda bila najagilnija — srpske pisce koji su imali najveći renome u inostranoj slavistici — među pjesnicima Popu, među proznim piscima Pavića. Osim njega, sasvim sigurno najuticajniji američki slavista koji se bavi južnim slavističkih temama Endru Baruh Vahtel, koji je predavao na najpoznatijim američkim univerzitetima, napisao je 1997. godine tekst pod naslovom „Pavićevo književno urušavanje Jugoslavije“, a zatim knjigu koja je prevedena i kod nas pod naslovom „Stvaranje nacije, razaranje nacije“. 

Po Vahtelovom tumačenju, Andrić i posebno Njegoš su krivi kao reafirmatori kosovskog mita; Njegošu se ključno spočitava da je rekonstruisao izvorni kosovski mit i načinio ga agresivnim. Vahtel pisce i djela iz sedamdesetih, osamdesetih godina kritikuje i iz jedne drugačije perspektive — kao djela koja promovišu srpski nacionalizam tako što tematizuju srpsko stradanje. Kao da to nije legitimna književna tema u svim drugim literaturama.Možemo li sve ovo posmatrati sa vedrije strane i zaključiti da nam je književnost jaka, s obzirom na snagu sile koja je protiv nje upotrebljena?

— Vjerovatno, jer da nismo značajni, ne bismo bili kritikovani. Bolje je da to shvatimo kao vrstu komplimenta kritikovanim autorima. Naša književnost bi trebalo da se nađe kao predmet izučavanja na nekim geopolitičkim studijama na Zapadu. To bi bilo logično, budući da se ona na taj način interpretira.

Izvor: Sputnik

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *