Naučnici uspjeli da transplatuju sjećanja iz jednog puža u drugog

Jednog dana ćemo možda moći da kopiramo sjećanja u sopstvene mozgove. Do toga vodi nezamislivo dug put, ali novo istraživanje u kome su naučnici uspješno ‘prebacili’ sjećanja jednog puža u drugog mogao bi se smatrati prvim korakom u tom smjeru.

Naučnici sa Univerziteta u Los Anđelesu slali su električne šokove u repove morskih puževa Aplysia, ne dovoljno jake da ih povrijede, ali dovoljne da prouzrokuju blagu bol i povlačenje puža u kućicu. Šokovi su bili davani u serijama od pet, s pauzama od 20 minuta, a zatim je uslijedio još jedan set pet dana kasnije, piše IFLScience.

Puževi tretirani na ovaj način razumljivo su se više plašili svijeta oko sebe, te kad bi im naučnici pokucali na kućice brzo bi se uvukli u njih na u prosjeku 50 sekundi. S druge strane, Aplysia puževi koji nisu prošli kroz serije elektrošokova proveli bi u kućici samo koju sekundu nakon kucanja, te bi brzo nakon toga ponovo izašli.

Prebacivanjem RNK prebacuju se i sećanja

Ova studija bi mogla da se uporedi s Pavlovljevim eksperimentom, ali viši autor droktor Dejvid Glancman sproveo je eksperiment drugim putem. Radeći na teoriji da su sjećanja sačuvana u epigenetskim modifikacijama DNK, izvukao je RNK nervnog sistema iz obje grupe puževa. Zatim je RNK puževa koji su dobijali elektrošokove ubrizgan u nešokirane puževe, dok je njihov RNK ubrizgan kontrolnoj grupi.

Puževi koji su primili RNK od onih koji su doživjeli šokove reagovali bi na kucanje gotovo isto poput njih, te su se u prosjeku povlačili u kućice na 40 sekundi. Kod kontrolne grupe nije bilo promjene, što je pokazalo da promjena u ponašanju nije posljedica transfera RNK, već sjećanja koje je RNK nosila.

Ovo je kao da smo prebacili sjećanje”, izjavio je dr. Glancman.

Rušenje dominantne teorije

Još uvijek ne razumijemo kako se pamćenje ‘snima’ posebno kada se radi o složenijim iskustvima boje, zvuka i ukusa. Uprkos tome, ovaj rad je ponudio neke tragove za buduća istraživanja. 

Ovo otkriće u suprotnosti je s dominantnom sinaptičkom teorijom pamćenja, kojoj se Glancman još ranije suprotstavio prekidajući sintezu proteina kod puževa, što je uticalo na pamćenje. “Da su pamćenja čuvana u sinapsama, naš eksperiment jednostavno ne bi djelovao”, rekao je Glancman i dodao kako sumnja da je to nešto što bi se promimenilo nakon što se naš evolucijski put razdvojio od mekušaca, iako mi imamo oko 5.000 puta više neurona od Aplyisia puža.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *