Razgovor sa predsjednikom UO SHU „Dobrotovor“ Sarajevo, gospodinom Aleksom Ćebićem

DB: Lično sam bio član „Dobrotvora“ u minulom ratu i u Sarajevu primao pomoć koja je imala više psihološki nego stvarni preživlјavački značaj. Pomoć „Dobrotvora“ je u odnosu na pomoći drugih humanitarnih organizacija „Karitas“ i „Merhamet“ bila mnogo skromnija i neredovnija. Kako se „Dobrotvor“ nosio tada sa izazovima veoma teškog vremena i uslova rada?

AĆ: Ovdje si ti kao novinar u prednosti jer si direktno bio upoznat sa funkcionisanjem „Dobrotvora“ u ratnom periodu. Ja sam u tom periodu imao nekih dvanaest-trinaest godina i moje sjećanje se veže za Ilijaški „Dobrotvor“ jer sam svo vrijeme rata bio u Ilijašu. Iz priča starijih kolega spoznao sam da je Sarajevski “Dobrotvor“ imao minimalne količine pomoći koja se korisnicima dijelila na grame. Pronašao sam jednu odluku u našoj arhivi u kojoj se nalaže raspodjela humanitarne pomoći članovima „Dobrotvora“ od po tri glavice luka, 100 grama soli, konzerva Ikara, nešto malo brašna… Više se nije imalo. Što se tiče ostalih humanitarnih organizacija one su imale mnogo veći spektar humanitarne pomoći koju su dijelili.

Sama činjenica da jedno srbsko dobrotvorno društvo funkcioniše u ratnom Sarajevu, nije davala velike mogućnost za dobivanje obimnije humanitarne pomoći. Biti predstavnik „Dobrotvora“ u tom periodu nije bila baš laskava titula, iz više razloga. Pomoć je dolazila u minimalnim količinama, a dijelјeno je još manje, jer je oduzimana na punktovima od vojske, paravojske itd. Teško vrijeme.

„Dobrotvor“ je sa obnovom rada počeo 1991. godine osnivačkom skupštinom u Sarajevu. Od tada pa sve do danas, sjedište „Dobrotvora“ je u Sarajevu. Prvi predsjednik „Dobrotvora“ bio je čuveni sarajevski doktor, gospodin Andrija Gvozdenović koji je Sarajevo napustio u toku rata. Danas živi u Baru. Jedan od najuspješnijih sekretara bio je estradni menadžer Gane Pecikoza. Kao generalni sekretar „Dobrotvora“ bio je veoma produktivan i uspjeo je obezbjediti nekoliko konvoja humanitarne pomoći za Srbe u Sarajevu. Nјegov odlazak za Srbiju bio je veliki gubitak za Društvo. Nakon njih dvojice, nije pronađena adekvatna zamjena na rukovodećim pozicijama. Arhive iz tog perioda skoro da i nema. Ostalo je tek ponešto. Od 1991. godine pa do danas „Dobrotvor“ je petnaest puta mijenjao sjedište. Uglavnom se radilo o djelimično devastiranim prostorima gdje je vlaga uništila dosta arhive. Sjećam se jednog od mojih prvih dolazaka u „Dobrotvor“ kada sam želio da se prijavim kao volonter i povjerenik. Ulazim u tadašnje sjedište, iznad stare pravoslavne crkve na Baščaršiji. Bila je zima, krov je prokišnjavo i u dvije prostorije je bilo 4-5 lavora u koje se slivala kišnica. Nije bilo grijanja, aktivisti su bili okuplјeni oko jedne grijalice. Sumorna atmosfera. Zapravo, nije bilo ničega osim nade da će nekad biti bolјe.

 

DB: A kakva je situacija sada?

AĆ: Situacija je danas utoliko bolјa jer se rat završio, polako se prašina slegla. Što se tiče dinamike razvoja Društva ne možemo se pohvaliti da smo napravili neki veliki iskorak. I dalјe „Dobrotvor“ kuburi sa pitanjem poslovnog prostora i sa osnovnim problemima koje su kolege iz srodnih humanitarnih organizacija uspješno riješili, a mi i dalјe nismo našli model kako to da se riješi.

„Dobrotvor“ danas po našoj evidenciji broji oko devet stotina članova koji su se, u periodu od deset godina obratili sa nekim specifičnim molbama za pomoć. Nekome je trebala pomoć u lijekovima i pelenama, dosta članova je molilo za sufinansiranje troškova operacije, bilo je lјudi koji su se obraćali za pravnu pomoć a najviše njih se obraćalo za pomoć u hrani ili ogrevu. Sječam se da je jedna djevojka molila da joj pomognemo da sahrani majku koja je 12 dana ležala u mrtvačnici. Zahvalјujući dobrim lјudima, prije svega tadašnjem direktoru „Pokopa“ gospodinu Nuki Greboviću, uspjeli smo i to riješiti.

Da ne bude zabune, nismo svima uspjevali pomoći. Za to su neophodna velika finansijska sredstva, a naš Budžet je skroman. Međutim, smatram da je velika prednost što su svi članovi primlјeni, saslušani, evidentirani i da se pomoglo koliko se u datom trenutku moglo. Ja sam dosta samokritičan i smatram da se u poslijeratnom periodu od ’96. godine pa sve negdje do 2005. godine moglo i moralo za „Dobrotvor“ mnogo više učiniti. Lično mislim da je većina lјudi koji su tada činili rukovodstvo „Dobrotvora“ bila dosta indolentna i kao da nisu znali na pravi način da osiguraju pomoć i sredstva. Dok su bile prisutne brojne međunarodne nevladine organizacije moglo se i moralo rješavati pitanje poslovnog prostora i potaknuti pitanje javne kuhinje. Tada se trebala graditi osnova za dalјi razvoj Društva. Zakasnilo se na mnogo toga, ali dobro. Tadašnji rukovodioci su ili trajno odselili iz Sarajeva ili se upokojili i bilo bi nepristojno dalјe pričati o tome.

DB: Malo da se dotaknemo i istorije društva, možete li nam reći kada se pojavila potreba za ovakvim humanitarnim udruženjem u Srba i čija je to u stvari bila izvorna ideja?

AĆ: Iako nosimo naziv „humanitarno udruženje“ smatram da je mnogo pravilnije obnoviti izvorni naziv a to je „dobrotvorno društvo“. Po nekim neformalnim podacima „Dobrotvor“ je sa radom počeo prije više od 100 godina na inicijativu pravoslavnog sveštenstva i uglednih sarajevskih domaćina, koji su se okupili oko plemenite ideje da se pomogne prije svega samohranim majkama kojih je tada bilo u velikom broju zbog ratova koji su se na ovom području vodili. Okosnicu „Dobrotvora“ u tom periodu činili su bogati pekari, trgovci, zanatlije, zlatari… Od sebe su davali priloge koliko je ko želio i mogao, stvarao se jedan fond koji se kasnije na lijep i pravedan način raspoređivao upravo ovim kategorijama koje sam naveo. Nije se tražilo ni od države ni od vlade ili kakav je tad bio državni ustroj, ti domaćini su davali od sebe da bi pomogli onima koji nemaju. Zamisli samo, godina je npr 1915. ili 1916. kada većina stanovništava nema elementarne životne uslove i blagodeti života koje mi danas imamo. Kako je tada jednoj samohranoj majci bilo teško odgajati djecu? I onda se grupa domaćina i sveštenika vođenih plemenitom idejom dobročinstva organizuje unutar Društva i sopstvenim sredstvima pomogne najugroženije. Naglašavam, sopstvenim sredstvima! To su bili pravi dobrotvori i ktitori, slava im.

Pored dobročinitelјa, moram spomenuti i velike srpske dobročinitelјke, Miss Irbi i Staku Skenderovu koje su odigrale možda i najvažniju ulogu u obrazovanju, posebno ženske djece u Sarajevu. Ne znam koliko lјudi danas zna da je Staka Skenderova bila prva učitelјica u Sarajevu. Život je podredila borbi za obrazovanje ne samo Srpskog naroda nego i svih ostalih. Miss Irbi je bila najveća ktitorka, svu svoju imovinu ostavila je Kolu Srpskih Sestara koje je i osnovala. Ti lјudi, svi skupa, živjeli su ideju dobročinstva. Niko njih nije tjerao, sami su osjetili potrebu za tim. Pa Aleksa Šantić je htjeo prodati svoje naslijedstvo da bi finansirao štampanje „Gusala“. Na kraju je od njega naslijedstvo kupio njegov brat, da bi imovina ostala u vlasništvu Šantića. Čovjekolјublјe kao karakteristika bilo je više izraženo u smislu da su lјudi u prethodnom vremenu imali manje nego što mi imamo danas, ali su imali više razumjevanja i lјubavi za one koji potrebuju pomoć, samohrane majke i siročad.

Rad „Dobrotvora“ bio je zabranjen nakon 1945. godine i to ne samo rad „Dobrotvora“ nego i rad svih ostalih društava sa nacionalnim prefiksom. Zabranjen je rad i Muslimanskom „Merhametu“ i Hrvatskom „Karitasu“, zapravo sve što je nosilo nacionalni prefiks bilo je zabranjeno. Moglo je samo ostati ono što je bilo jugoslovensko. Kao što sam već rekao, Društvo je obnovilo rad te predratne ’91 godine.

DB: Kakva je interakcija između humanitarnih organizacija, da li sarađujete međusobno, da li se ispomažete i na koji način?

AĆ: Saradnja postoji, mi se dobro poznajemo, pri tom mislim na kolege iz „Merhameta“, „Karitasa“, „Kruha sv. Ante“ i „La Benevolencije. „Dobrotvor“ čini Koordinacioni odbor humanitarno-karitativnih organizacija, skraćeno KOHKO zajedno sa „Karitasom“, „Merhametom“ i „La Benevolencijom“. U prijatelјskim smo odnosima, dajemo podršku jedni drugima. Ali po pitanju zajedničke realizacije projekata ne mogu reći da postoji saradnja. Svako radi projekte za sebe. Mi smo Društvo sa relativno malim Budžetom da bi mogli biti partner na projetima koji iziskuju velike investicije. Znam da je u toku rata bilo saradnje u smislu, da ukoliko bi došle konzerve sa svinjskim mesom, to bi kolege iz „Merhameta“ proslijedile „Dobrotvoru“ itd. Ne znam da li je „Dobrotvor“ u tim trenutcima mogao njima uzvratiti, ali je bilo saradnje više nego sada. Valјda se u nevolјi lјudi brže i bolјe organizuju i sarađuju da bi opstali.

Kad je u pitanju rad naše Javne kuhinje, ogromnu pomoć pružila nam je narodna kuhinja Stari Grad. I savjetodavno i u robi. Da nije bilo njihove podrške, veliko je pitanje da li bi uspjeli pokrenuti javnu kuhinju „Dobrotvor“. Lijepa je saradnja sa humanitarnim društvima gdje postoji taj element razumjevanja u smislu da kada oni imaju višak hrane, raspoloženi su to proslijediti nama za potrebe naših korisnika. I u datom trenutku ako mi imamo na zalihama viška neke robe, onda zauzvrat to proslijedimo njima. Jer nije saradnja samo kada u kontinuitetu dobijate od nekog, već kada s vremena na vrijeme možete i vi pokazati lјubav i uzvratiti nekim prehrambenim artiklima koji su im neophodni.

DB: Na koji način se finansira „Dobrotvor“ i da li uspjevate da ispunite sve zacrtane planove?

AĆ: U osnovi „Dobrotvor“ je nevladino društvo/organizacija i trebao bi se finansirati prilozima i donacijama fizičkih lica. Iako to lijepo zvuči, u praksi nije tako bilo. Ja se ne sječam da je u prošlosti došlo više od pet lјudi da „Dobrotvoru“ nešto da, svi su uglavnom došli sa namjerom da od „Dobrotvora“ nešto dobiju. Pokretanjem javne kuhinje „Dobrotvor“ budi se duh dobročinstva i srećan sam da je sve više lјudi koji dolaze do naše javne kuhinje i pomažu njen rad. Neko u novcu, neko u hrani. Naš narod je human i potrebno ga je samo malo motivisati. Malo po malo, obnavlјamo povjerenje u rad Društva

A dok ga ne obnovimo, naše finansiranje se zasniva na praćenju javnih poziva i konkursa za sufinansiranje projekata humanitarnog karaktera. Na te konkurse apliciramo sa projektima i mogu reči da je prolaznost naših projekata veoma visoka. Na taj način mi uspjevamo, kako za kuhinju, tako i za ostale projekte obezbjediti možda nekih 70% do 75% sredstava za njihovu realizaciju.

Što se tiče međunarodnih organizacija njihov udio u finansiranju našeg rada je nula. Međunarodne organizacije su uglavnom zainteresovane za finansiranje projekata koji podrazumjevaju rodnu ravnopravost, demokratizaciju društva i prevenciju nasilјa u porodici. To su njihove prioritetne oblasti i mi tu ne možemo ništa. Humanitarni rad finansijski više ne podržavaju. U neku ruku ih i razumijem, strancima je nelogično da toliko godina nakon rata lјudi žive siromašnije nego u poslijeratnom periodu. Međutim, ono zbog čega sam jako tužan jeste činjanica da je udio sufinansiranja našeg rada od strane Republike Srpske takođe nula. Koliko sam ja upratio, od resornih ministarstava iz vlade Republike Srpske mi nikada nismo dobili niti jednu jedinu KM. Od Srbije smo dobijali dotacije jedno određeno vrijeme. Uprava za saradnju sa dijasporom i Srbima u regionu raspisuje konkurs za sufinansiranje projekata jednom godišnje. Međutim, zadnje dvije godine mi nismo dobili ništa od njih, jer su socijalnu zaštitu u potpunosti istisnuli kao predmet javnog poziva za dodjelu sredstava. Srbija je najviše fokusirana na sufinansiranje projekata koji su u domenu kulture, istorije i očuvanja identiteta. Mi, javnu kuhinju nikako ne možemo prikazati kao kulturno-umjetničko društvo pa da možemo očekivati neka finansijska sredstva od te Uprave.

Ali budući da sam nepopravlјivi optimista, uvijek smatram da treba dati priliku više. Ukoliko se ti lјudi posjete, mada smo pisali nebrojeno puta, tražili i molili, ukoliko se to malo jačom dinamikom bude radilo, možda će u budućnosti biti pomoći. Siguran sam da je nakon Srpske pravoslavne crkve kao našeg duhovnog nukleusa „Dobrotvor“ „najprometnije“ društvo nas Srba u Sarajevu. “Najprometnije“ u smislu svakodnevnih posjeta lјudi. Kada pogledate ostala društva kao što je „Prosvjeta“, tranzicija je manja, jer će u „Prosvjetu“ doći zainteresovani za izložbu, koncert ili biblioteku dok kod nas uglavnom svi dolaze sa egzistencijalnim problemima i nadom da će baš u „Dobrotvoru“ naći rješenje za svoje potrebe. A takvih je najviše.

DB: Koliki je udio privatnih darodavaca u radu društva?

AĆ: Imamo podršku nekoliko društveno odgovornih privatnih kompanija. Mesna industrija „Akova“ iz Sarajeva svake godine pokloni određene količine pilećeg mesa i mesnih prerađevina za potrebe javne kuhinje. Ove godine obezbjedili su nam toliko mesnih prerađevina za javnu kuhinju koje dijelimo vikendom da imamo zalihu skoro do kraja godine. Narodna kuhinja „Stari Grad“ i mnoga fizička lica donirali su nam dovolјne kolićine kurbanskog mesa za kuhinju. Zaista nam mnogo pomažu u radu. To nije jednokratna donacija već saradnja u kontinuitetu. Takođe imamo lijepu saradnju i bratsku pomoć od nekoliko privatnika iz Istočnog Sarajeva. Razumiju nas i pomažu. Pored nas, oni pomažu i pravoslavne crkve u Sarajevu. A kad pomognu crkve, to je kao da su pomogli i nama. Za pomoć u radu javne kuhinje obratili smo se i kompanijama sa većinskim srpskim kapitalom ali na žalost, uvijek je bio odgovor „žao nam je, nemamo planiranih sredstava za tu namjenu“.

DB: A kakav je odnos Srbskog rasijanja tj. dijaspore prema vama?

AĆ: Nema ga nikako! Gledajući ostale narode u BiH, dijaspora je uglavnom inicijalna snaga po pitanju dobrotvornih projekata. Naša dijaspora ne znam iz kog razloga, još ga nisam identifikovao, je dosta inertna i nezainteresovana. Da li je u pitanju nepovjerenje, da li su kod lјudi u pitanju neka loša iskustva vezano za saradnju sa dobrotvornim organizacijama, ne znam. Za mene je potpuno neprirodno da neko dođe na godišnji odmor, provede u Sarajevu mjesec dana i da ne osjeti potrebu da posjeti jedno jedino Srpsko dobrotvorno društvo u Sarajevu. Posjeti npr web stranicu Kruha Svetog Ante, navedeni su brojni donatori iz dijaspore i to je nešto prelijepo. Ne radi se tu o nekim astronomskim donacijama, to niko i ne očekuje ali smatram da je pohvalan i lijep gest kako ta dijaspora ne zaboravlјa socijalno ugrožene sugrađane.

Srbi su narod koji je vjerovatno među deset nacija sa najvećom dijasporom u svijetu. Naša dijaspora je ogromna, ne postoji nijedan kontinent gdje nas nema i potpuno je neprirodno da Srbsko dobrotvorno društvo, jedno jedino u Sarajevu koje funkcioniše u uslovima u kojima funkcioniše, nema apsolutno nikakvog kontakta sa dijasporom. Mislim da smo tu pali na jednom lјudskom ispitu. Ali ako smo pali, ne mora značiti da nečemo ustati i vaskrsnuti. Nije kasno i možemo se popraviti po tom pitanju. Ja sam optimista!

DB: Svi znamo da su danas uglavnom svima najveći problemi finansiranje, pa pored ovih problema sa kakvim se još problemima i izazovima susrećete?

AĆ: Problemi su ogromni, svaki dan zapravo donosi jedan novi problem. Ipak, po meni, problem broj jedan jeste naša organizacija rada. To ovako djeluje lako kada se kaže, i ko nije upoznat, pomislio bi „to se može lako riješiti“. Mi smo Društvo registrovano za rad na području Federacije BiH ali zbog nedostatka sredstava naš rad se odvija uglavnom na području Kantona Sarajevo. „Dobrotvor“ bi morao imati svoja predstavništva širom Federacije BiH, posebno u mjestima gdje je ostvaren povratak u velikom broju. Tu mislim na Bosansko Grahovo, Drvar, Livno pa i Mostar gdje je veliki broj povratnika, posebno djece. Koliko god socijalna situacija u Sarajevu bila teška, tim lјudima je bar troduplo teže. Puno je lakše raditi u Sarajevu, mi se imamo kome obratiti za pomoć, ti lјudi tamo nemaju kome ni da se obrate. Ogroman je nedostatak, recimo, što „Dobrotvor“ nema svoju filijalu u Drvaru. To je opština sa 99% Srba povratnika koja se nalazi na području FBiH i po statistici, radi se o jednoj od najsiromašnijih opština. U Grahovu je stanje još teže. Dobili smo dopis od tamošnjeg načelnika koji nam je iznio čitav niz problema sa kojima se Srbi povratnici susreću. U Bosanskom Grahovu nema doma zdravlјa, apoteke, autobuskih linija, pekare, doma kulture.. Tamo je stanje kao da se rat koliko juče završio. To je evidentno i mi to znamo. Konstatovali smo da je tamo pomoć neophodna. Ali, opet se ništa nije uradilo. Pazi, pod otvaranjem povjereništva ja podrazumjevam kompletan prijedlog i finansijsku analizu. Svaki prijedlog je dobar ali ukoliko predlagač nema rješenje kako taj prijedlog finansijski zatvoriti, uzalud vam trud svirači.

Možda sam ja suviše samokritičan ali kada analiziram neki problem, ja polazim od sebe i preispitujem da li sam mogao više učiniti. Isto tako i sa „Dobrotvorom“, prije nego što kažem da nam je neko za nešto kriv, prvo analiziram da li smo mi kao dobrotvorno društvo mogli učiniti više. A ako smo mogli, zašto to nismo. Za mene je neshvatlјivo da neko provede deset godina u rukovodstvu „Dobrotvora“ a da ne obezbjedi bar jednu donaciju, posebno za javnu kuhinju. Ljudi se obično nalјute kad im se to otvoreno kaže ali zaista ne mislim ništa loše.

A što se tiče ostalih problema, pa ne znam. Mi smo Društvo sa skromnim Budžetom. Pare nisu problem, para nema. Nama niko neče riješiti pitanje poslovnog prostora, mi to moramo sami rješavati. To su nam otvoreno rekli sa svih nivoa vlasti. Nedostaje nam dugoročna vizija razvoja Društva. Za mene je sasvim prirodno da pri Javnoj kuhinji „Dobrotvor“ u Sarajevu organizujemo i ekonomiju koja će se baviti proizvodnjom hrane za potrebe rada Kuhinje. Ako ništa nemamo, bar ima srpske zemlјe koja se može iskoristiti za te potrebe. Zaista imam ideju kako uspješno organizovati Ekonomiju preko koje će se riješiti dobar dio problema.

DB: Mlad ste čovjek, uspješan, ali ne po zapadnom sistemu vrijednosti gdje se uspješnost mjeri sjajem i bogatstvom, nego po tome što svoj posao obavlјate dobro i od koristi široj društvenoj zajednici. Na jako ste osjetlјivom i odgovornom mjestu u današnjim uslovima i sredini u kojoj djelujete, pa me interesuje koji biste savjet dali mladim lјudima u smislu posvećenosti poslu, požrtvovanosti i odgovornosti, pošto su te osobine u današnjem svijetu jako deficitarne.

AĆ: Mladim osobama je jako teško dati bilo kakav savjet pošto danas većina mladih smatra da sve znaju i da njima zapravo savjet ne treba. Ne treba im zamjeriti, djeca nisu iskvarena, pošast savremenog doba i odrastanje uz računar izolovali su ih od svakodnevnice pa pojedini smatraju da biti human znači kliknuti na link putem kojeg neka organizacija donira dolar za izgladnjelu djecu u Etiopiji ili Somaliji. Moj savjet je, ukoliko imaju slobodnog vremena, neka posjete bilo koju dobrotvornu organizaciju i urade nešto lijepo i korisno za društvenu zajednicu. To može biti prikuplјanje humanitarne pomoći i garderobe ili nešto slično tome. Centar za pastoral mladih i Udruženje katoličkih studenata iz Sarajeva svake godine neposredno pred Uskrs organizuje prikuplјanje hrane u velikim trgovačkim centrima. Već godinama unazad aktivno uklјučuju i „Dobrotvor“ u ovu akciju. Prelijepo je vidjeti kako mladi volonteri sa ogromnim entuzijazmom prikuplјaju pune korpe hrane za one kojima je ona potrebna.

Sa druge strane, ogroman propust države je da ne čini skoro ništa na promociji i vrednovanju volonterizma. U BiH je tek prije nekoliko godina usvojen Zakon o volonterizmu. I to tek kad su bile poplave pa se uvidjelo da te oblast nije zakonski regulisana. Volonterizam odnosno spremnost za pomaganje drugima je najveća stepenica moralne i društvene odgovornosti. Zbog toga, u državama koje su uređene mladi volonteri imaju brojne pogodnosti prilikom prvog zapošlјavanja itd. Kod nas i na Balkanu je to drugačije, čim je usvojen Zakon o volonterizmu prvo su opštine počele sa prijemom mladih lјudi u svojstvu volontera. Smatram da je to zloupotreba, jer opština prima mlade volontere sa aspekta uštede finansijskih sredstava te institucije.

Volonteri bi trebali da čine okosnicu svakog dobrotvornog društva pa tako i „Dobrotvora“. Mi te okosnice danas nemamo iz više razloga, prvi razlog je nedostatak djece, odnosno omladine. Kada kažem djece, prirodno je da najveći broj djece u „Dobrotvoru“ čine srbska djeca, a njih u Sarajevu skoro i da nema. Ono malo djece što je preostalo, to su uglavnom djeca iz socijalno ugroženih porodica koji imaju isuviše svojih briga da bi se posvetili volonterskom radu. Inicijator sam fondacije „Majka Jugovića“ pri „Dobrotvoru“. Ta fondacija je u osnovi trebala da prikuplјa sredstva za stipendiranje i školovanje naše djece tj. djece samohranih majki i djece koja dolaze iz socijalno ugroženih porodica. Iskreno sam se nadao da će ta fondacija imati kontinuitet u radu. Uspjeli smo podijeliti stipendije samo za jednu školsku godinu, i tu se stalo. Prilikom potpisivanja ugovora o dodjeli stipendija, apelovao sam na roditelјe da djeca ne mogu biti samo korisnici stipendije, već da moraju u toku mjeseca izdvojiti bar dva dana i volontirati u „Dobrotvoru“. Cilј je učiti djecu da budu društveno odgovorna kroz zadatke kao što je odnošenje hrane do nepokretnih korisnika Javne kuhinje itd.

Neposredno pred ovaj intervju, imao si priliku sa mnom posjetiti naše korisnike javne kuhinje za koje se hrana transportuje do njihovih domova. Zapravo tek na terenu si uočio koliko su lјudi u stanju socijalne potrebe i koliko teško žive. Posmatrao sam izraz tvog lica. Primjetio sam da si bio iznenađen i tužan.

DB: Breme srbstva nikada nije bilo lako nositi kroz istoriju, čak šta više, jako je pogibelјno, pa je interesantno čuti od Vas, da li se to i kako odražava na rad udruženja?

AĆ: Sama činjenica da si manjina, stvara neprirodan osječaj, najsličniji nelagodi. Ja sam prošao fazu privikavanja u kojoj nisam volio da me glasno oslovlјavaju po imenu, iz opravdanih razloga. Kasnije sam shvatio da je strah u glavi bio previše izražen.

Ako bi analizirao odnos kantonalnih i federalnih institucija prema „Dobrotvoru“ on je zadovolјavajući. S naše tačke gledišta mogu pohvaliti Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, raselјena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo“ koji pomažu „Dobrotvor“ u kontinuitetu više od deset godina. Bilo je perioda kad zapravo i nismo imali neke kvalitetne projekte i programe koje smo mogli ponuditi a da smo bili zastuplјeni na njihovom budžetu. Nisu te dotacije nešto velike, ali je činjenica da su redovne, i da nije bilo njih vjerovatno bi rad „Dobrotvora“ bio ugašen. U otvaranju Javne kuhinje pomogao nam je i potpredsjednik Federacije, gospodin Milan Dunović. Drugu godinu zaredom, Kuhinju pomažu i opštine Centar i Novi Grad Sarajevo te Gradska uprava. Mi smo Srpsko dobrotvorno društvo i zbog prefiksa „Srpsko“ u nazivu, nekad je znalo biti manje razumjevanja za nas, a ponekad to zna biti i od korisiti. Nekada iskoristite tu činjenicu da ste manjina, jer će vas bolјe čuvati i paziti.

(Na slici – Aleksa Ćebić, Vladimir Stupar – starješina Saborne crkve i Milan Dunović – potpredsjednik FBiH)

Što apsolutno ne mora značiti kada su naši članovi u pitanju. Uglavnom je većina naših članova imali loša iskustva po pitanju imovinsko-pravnih odnosa, gdje je bilo elemenata diskriminacije. Uostalom, nije više ni tajna da Srbi u Sarajevu teže dolaze do posla od Srba iz Istočnog Sarajeva. Opet kažem, danas u Sarajevu biti Srbin koliko je u nekim segmentima teško, toliko u nekim manjim segmentima čini mi se može biti olakšavajuća okolnost, ali to je opet od prilike do prilike i od situacije do situacije.

A što se tiče, kako kažeš „bremena srpstva“ to su u Sarajevu na svojim leđima najteže osjetili članovi Društva za vrijeme rata. U poslijeratnom periodu to breme i nije povezivano sa velikim dijelom rukovodstva Dobrotvora koje je bilo uglavnom jugoslovensko – komunističko – ateistički raspoloženo. Ne svi ali veliki dio. To je bio neki nadrealno ateističko – utopistički period gdje su nekim lјudima u Srpskom „Dobrotvoru“ smetali i tamjan i ikona. Otišli su toliko u krajnost da je prekinut svaki vid saradnje sa crkvom. Društvu je nanesena velika šteta, a članovima najveća. Nakon toga je došlo do raslojavanja Dobrotvora na dva posebna Društva pa tu više niko nije znao ko je pravi a ko lažni Dobrotvor. Zbunjeni su bili i predstavnici opštine i kantona. 2008. godine tadašnji predsjednik Skupštine „Dobrotvora“ predlaže likvidaciju Društva. To je stručni izraz za gašenje, nestajanje jednog pravnog lica. Opet se Dobrotvor podijelio na dvije frakcije, jedni su za gašenje, drugi naravno ne daju. Vidiš, istorijski gledano, mi smo sami sebi bili najveće breme.

Ta 2008. godina je bila presudna. Pobijedila je frakcija koja se zalagala protiv gašenja „Dobrotvora“. I od tada počinje lagana renesansa Društva. Društvo se u kontinuitetu obnavlјa, ne velikim koracima ali primjetan je napredak iz godine u godinu. Danas su odnosi sa našom svetom crkvom nikad bolјi. Imamo po jednog sveštenika u Upravom i Nadzornom odboru i dvojicu u Skupštini „Dobrotvora“. Za Božić i Vaskrs se dijeli veliki broj paketa sa hranom za naše najugroženije članove a za Svetog Savu dijeci se podijeli veliki broj paketića. Počela je sa radom i Javna kuhinja kao najznačajniji projekat.

Vidiš, sve se može kad se hoće. Trebalo je imati samo malo vjere u sebe. Da je sreće, mi bi danas u Sarajevu imali Uniju društava sa srpskim predznakom. Pobornik sam jedne takve unije koju bi činili Srpska pravoslavna crkva kao institucija i društva kao Dobrotvor, Prosvjeta, Sveti Marko, Demokratska inicijativa sarajevskih Srba i Kolo. Ne mora „Dobrotvor“ biti predsjedavajući niti da se jedni drugima mješamo u posao jer smo ipak registrovani za obavlјanje različitih djelatnosti. Ali ta unija bi bila poželјna kao znak sloge i jedinstva i kao takvi puno lakše bi došli do izražaja po mnogim pitanjima.

DB: Kakva je saradnja sa ostalim ograncima „Dobrotvora“ po drugim gradovima?

AĆ: Saradnja je rijetko dobra. Ovo je ironičan odgovor, da me ne shvatiš pogrešno, jer saradnje nema, iz razloga koje sam naveo. Drugi razlozi su organizacione prirode jer pravoslavci nemaju krovnu dobrotvornu organizaciju kao što je to „Karitas“ kod katolika. Pravoslavne crkve su autokefalne i ne postoji zajednička dobrotvorna organizacija na nivou Ruske pravoslavne crkve, Srpske, Grčke, Bugarske itd. Ni na nivou Bosne i Hercegovine nemate jedinstveni „Dobrotvor“, mi smo registrovani za rad na području Federacije BiH dok registrovanog „Dobrotvora“ u Republici Srpskoj nema, koliko ja znam. Možda ima nešto individualno pri crkvenim parohijama gdje sveštenici iz najplemenitijih namjera obavlјaju dobrotvorne aktivnosti. „Dobrotvora“ nema ni u Srbiji, ako nije došlo do nekih promjena. Tamo su najbolјe organizovana „Dobrotvorno versko staratelјstvo“ i „Čovekolјublјe“ kao dobrotvorna društva.

To je veoma zanimlјivo pitanje koje bi zapravo trebalo ići na jedan okrugli sto na kojem bi učesnici bili patrijarh, vladike, srpski ktitori i donatori i predstavnici ministarstava za rad i socijalnu politiku. Siguran sam da bi se tu mogao pronaći model kako organizovati krovni „Dobrotvor“ za sve Srbe u Srbiji, regionu i dijaspori i kako organizovati njegov rad. Zamisli kako bi to bilo dobro da gdje god recimo postoji Srpska pravoslavna crkva, da imate uz crkvu i „Dobrotvor“ kao dio žive Crkve i da taj „Dobrotvor“ ima jedinstveno organizovano djelovanje.

DB: Kako ste zadovolјni sa ispunjavanjem zacrtanih planova, da li imate neka uska grla i gdje, i kako bi se ona mogla prevazići?

AĆ: U skladu sa zakonom Skupština „Dobrotvora“ svake godine razmatra i usvaja Plan rada i Finansijski plan za tekuču godinu. Ti planovi su osnova za rad Upravnog odbora „Dobrotvora“ u toku godine. Vidi, naš Finansijski plan za svagu godinu je veoma neizvjestan i sastoji se od realnih pretpostavki koliko bi koja institucija na osnovu projekta sa kojim apliciramo, mogla izdvojiti sredstava za naš dobrotvorni rad. Kad sastavlјamo nacrt Finansijskog plana početkom godine, mi možemo samo pretpostaviti koliko bi koje ministarstvo ili opština mogli izdvojiti sredstava za naše potrebe. Nekad je pretpostavka tačna, a nekad ne. U poslednje četiri godine naš Finansijski plan ima uzlaznu putanju. Svake godine se povećava broj ostvarenih donacija i to je taj napredak o kojem sam ti govorio. Zahvalјujući kvalitetnim projektima a posebno projektu Javna kuhinja „Dobrotvor“ Sarajevo mi smo obezbjedili dio sredstava za nabavku inventara za rad Kuhinje, nabavlјeno je i rablјeno kedi vozilo bez kojeg Kuhinja ne bi mogla funkcionisati a obezbjeđena su i sredstva za plate kuharima. Iako su te plate minimalne, redovno se isplaćuju sa svim obavezama prema državi. Jedno smo od rijetkih Društava koje po osnovu naknada, poreza i doprinosa nama ni feninga duga prema bilo kome. Takođe, ogromna i nemjerlјiva pomoć pružena je od strane sveštenstva Hrama Svetog Preobraženja Gospodnjeg na Pofalićima. Naše administrativno sjedište se nalazi u njihovim prostorijama koje su nam ustupili a Javna kuhinja u crkvenom pavilјonu, u porti crkvenog dvorišta. Saradnja je bratska, iskrena. Nadopunjavamo se u poslu. Ove godine nije bilo kuma za hramovnu slavu pa smo zahvalјujući projektima uspjeli obezbjediti sredstva da i mi njima pomognemo u smislu pripreme hrane i pića za slavski ručak odnosno trpezu lјubavi. Nije bilo izdašno kao prethodnih godina jer za tako nešto nemamo sredstava ali je važno da se tradicija ne prekida.

A uskih grla ima i to je u ovom poslu uobičajeno. Neka se fleksibilno prevazilaze u hodu, ukoliko se mogu riješiti. A neka smo identifikovali kao problem i za njih nema rješenja. Opet je tu lјudski faktor u pitanju. Evo da se vratim na gore pomenuti Plan rada. On nikad nije u potpunosti ispunjen, ne toliko što za to nema uslova već više zbog neodgovornog ponašanja pojedinaca. Ljudi se prihvate obaveze da čine sastavni dio rukovodstva jedne dobrotvorne organizacije. To je velika čast i još veća obaveza. Međutim, problem je oko izvršenja te obaveze. Biti dio „Dobrotvora“ nosi obavezu aktivnog učešća u obezbjeđivanju donacija i sredstava za dobrotvorni rad. Mi možemo pomoći samo ako se izborimo za donaciju. Ako se ne izborimo, od pomoći nema ništa. Što bi narod rekao, „iz prazne ne puca“. Statičnost se u ovom poslu odražava najviše na potrebe naših članova.

Međutim, ono što je veoma važno jeste da u ovom Društvu nema „prlјavog veša“ kada su u pitanju finansije i eventualne malverzacije. Zaista nemamo problema po tom pitanju. Mi smo predmet redovnih inspekcijskih kontrola i zapisnici inspektorijata su pozitivni i pohvalni. Svim donatorima se redovno dostavlјaju finansijski i narativni izvještaji. Još nikad nisam doživio da nam se finansijski izvještaj odbije i vrati. Sva sredstva trošimo namjenski i transparentno. Izvještaji koje sastavlјam su obimni, zahtjevaju dosta truda i energije ali je velika satisfakcija kada je donator zadovolјan načinom kako su sredstva utrošena i kvalitetom izvještaja. Jer ako se sredstva samo jednom nenamjenski utroše, ili ukoliko se zakasni sa izvještajem vi ste izgubili donatora za duži period.

DB: Humanitarni rad lјudi najčešće vežu za pomoć u hrani i hranjenju, pa me interesuje da li je ovo prvenstvena i najvažnija djelatnost društva ili se bavite i nekim drugim aspektima humanitarnog rada?

AĆ: Kroz istoriju a i danas pomoć u hrani jeste najvažnija djelatnost „Dobrotvora“. Naši članovi se najviše obračaju sa molbama za pomoć ili u hrani, tu prvenstveno sada mislim na Javnu kuhinju, ili za pomoć u ogrevu. Dolazi zima i sve više apela će biti usmjereno na pomoć u hrani i ogrevu. Niko se neče obratiti sa molbom za korištenje Javne kuhinje ukoliko za to zaista nema potrebu. A prije kuhinje uglavnom je dijelјena hrana u vidu paketa sa neophodnim namirnicama. Javna kuhinja „Dobrotvor“ je i nastala kao želјa da se hrana koju smo dijelili u vidu paketa bolјe, kvalitetnije i za što više korisnika iskoristi. Ali opet, Javna kuhinja je projekat koji ne nudi rješenje socijalnog problema svakog člana nego privremeno zadovolјenje njegovih egzistencijalnih potreba. Tako je bilo i sa podjelom paketa sa hranom. Dati korisniku paket vrijednosti 100 KM, znači pomoći mu nekih petnaest do trideset dana, nakon što potroši sve te namjernice on će ponovo doći i reći „ja sam to potrošio, hvala, kada će biti slijedeće“. To je jedno kolo, sistem spojenih posuda iz kojeg ne možete izaći i gdje stvarate jednu vrstu ovisnost o humanitarnim organizacijama.

„Dobrotvor“ ima potrebe za projektima dugoročnog karaktera, projektima koji će trajno rješavati socijalno pitanje članova. Smatram da je bolјe i humanije pomoći nekome na način da mu date npr sredstva za bavlјenje polјoprivredom pa da živi od svog rada a ne da mu pružate humanitarnu pomoć u kontinuitetu. Humanije je da se za članove obezbjede inicijalna sredstava za bavlјenje nekom djelatnošću, a da oni na osnovu tih inicijalnih sredstava počnu sa proizvodnjom voća, povrća, bavlјenjem stočarstvom. Nakon određenog ciklusa ti lјudi bi od stadijuma korisnika humanitarne pomoći bili u mogućnosti da pomažu „Dobrotvoru“.

DB: Kako funkcioniše kuhinja u Društvu i ko su njeni korisnici, da li samo članovi Društva ili je spektar korisnika širi?

AĆ: Kuhinja „Dobrotvora“ krenula je od humane ideje da se pomogne svim lјudima koji se nalaze u stanju potrebe. Ne vrši se klasifikacija po osnovu vjerske ili nacionalne pripadnosti, pa da sada kao korisnike prepoznajemo samo Srbe. Ni jedna kuhinja u Sarajevu nije jednonacionalna kuhinja. Ali je činjenica da najveći broj korisnika Kuhinje „Dobrotvor“ čine upravo Srbi.

Da li otišli u „Merhamet“, „Dobrotovor“, „Karitas“ ili kod tetka Zilhe, zastuplјeni su korisnici svih nacionalnosti. Obično lјudi javnu kuhinju biraju na način da odaberu onu koja im je lokacijski najbliža. Zašto bi neko išao u kuhinju Crvenog krsta u Vogošću ako ovde ima kuhinja „Dobrotvora“.

Što se tiče osnivanja kuhinje, ne bi je mogli ni pokrenuti da nije bilo pomoći srodnih humanitarnih organizacija. Tetka Zilha nam je mnogo pomogla i najveća nam je podrška u radu. Prvu godinu smo radili finansirajući Kuhinju sopstvenim sredstvima „Dobrotvora“. Početkom 2017. godine uspjeli smo ući na Budžet Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raselјena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo. Dospijećem na Budžet ministarstva koje sufinansira naš rad u mnogome je olakšan rad Javne kuhinje „Dobrotvor“ u svim segmentima. Obezbjeđen je hlјeb, jedan dio hrane koju dobijamo za kuhanje i dio naknada za zaposlene kuhare. To je ogromna olakšavajuća okolnost. Danas se na Budžetu Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raselјena lica i izbjelice Kantona Sarajevo nalaze kuhinje Crvenog krsta, Merhameta, Narodne kuhinje Stari Grad, Kruha Svetog Ante, Karitasa i Dobrotvora. Svih šest kuhinja danas priprema hranu za oko 4000 korisnika sa područja Kantona Sarajevo.

Korisnici javne kuhinje su šaroliki. Najviše je penzionera i nezaposlenih lјudi srednje životne dobi, od 50 i više godina, za koje je prerano za kraj a prekasno za neki novi početak. Nisu poželјni na tržištu rada, ne mogu sami pokrenuti neki biznis i osuđeni su na činjenicu da tavore i da se snalaze dan za danom. Ima i beskućnika i putnika namjernika. Takođe, ima i lјudi koji su akademski obrazovani građani. Put do javne kuhinje je veoma težak korak u životu, i neće ga napraviti niko ko zaista nema potrebu za tim. Vjerovatno na svijetu nema niti jedne osobe koja je ponosna na činjenicu da je korisnik javne kuhinje. To je egzistencionalni nivo ispod kojeg se niže ne može pasti. Svi ti lјudi su primlјeni sa maksimalnom pažnjom. Ne tretiraju se kao manje vrijedni od bilo kojeg člana zajednice. Pravo na korištenje Javne kuhinje ostvaruje se putem Centra za socijalni rad. Dok smo bili samofinansirajuća kuhinja, mi smo davali odobrenja na osnovu naših kriterijuma. Danas, svaki potencijalni korisnik mora podnijeti zahtjev Centru za socijalni rad u svojoj matičnoj opštini, sa pratećom dokumentacijom kojom dokazuje status socijalne potrebe. Ta dokumentacije je malo obimnija i sastoji se od deset do dvanaest dokumenata. Centar traži uvjerenje da je korisnik nezaposlena osoba, da nema registrovan automobil, da nije poreski obveznik itd. To je praksa koju primjenjuju sve javne kuhinje na području Kantona Sarajevo. Centar za socijalni rad rješava svu papiroloiju i ukoliko korisnik ispunjava kriterijume dobija rješenje i sam se opredjelјuje koju će javnu kuhinju koristiti. Nema nikakvih uslovlјavanja i na korisniku je da odabere gdje će svakodnevno preuzimati kuhani obrok koji mu pripada. A pored kuhanog jela od 0,700 ml po korisniku, svakom pripada i jedan hlјeb od 300 grama. Jelovnik se sastoji od šest – sedam jela i uglavnom dominira pasulј, đuveč, grašak, buranija, riža sa krompirom, tjestenine i geršlo. Petkom se dijele suvi obroci za subotu i nedelјu. Pored hlјeba za vikend se dijele paštete, mlijeko i mliječni namazi, naresci ili salame, ponekad feta sir. Ukoliko nas obraduje neka društveno odgovorna kompanija i donira svoje proizvode onda ti obroci budu još bogatiji. Ono čemu težimo je da za vjernike koji se pridržavaju pravoslavnog posta, pripremamo posnu hranu. To je malo više posla ali se trudimo da izađemo u susret koliko možemo. Pored posne kuhane hrane nastojimo da za korisnike koji poste umjesto salame obezbjedimo sardine u konzervi ili posne paštete. U zimskom periodu hrana je malo jača (masnija) i često kao prilog dijelimo kompot ili palaćinke. Ove godine planiramo sami kiseliti kupus i pripremiti salatu kako bi obroci bili još bogatiji. Ukoliko je korisnik nezadovolјan iz bilo kojeg razloga, ima mogučnost da promijeni javnu kuhinju ali takvih slučajeva do sada nismo imali. Kartica koju korisnik dobije od centra za socijalni rad je jednogodišnje odobrenje za korištenje javne kuhinje. To rješenje se svake godine obnavlјa.

Ono što je malo poznato, a interesanto je, kada smo primali kuhare u radni odnos, primili smo lјude koji imaju određen procenat invaliditeta. Smatrali smo da na taj način dobijamo jednu punoću u našem radu. Svi smo upoznati da su invalidi maksimalno marginalizovana grupa na području BiH. Tim lјudima je stvarno teško, skoro da im je nemoguće naći posao osim u udruženjima koja se profesionalno bave rehabilitacijom i zapošlјavanjem lica sa invaliditetom. Nјihovim prijemom u radni odnos, od potencijalnih socijalnih slučajeva, stvorena je mogućnost da svojim radom obezbjeđuju sredstva za život.

 

DB: Aleksa, ovim ću završiti naš intervju. Hvala na iscrpnom i neobično iskrenom razgovoru.

AĆ: Slava Bogu pa sam imao priliku pričati o „Dobrotvoru“. Hvala ti što si pokazao interesovanje za funkcionisanje „Dobrotvora“. Nadam se da će ovaj razgovor dodatno motivisati potencijalne donatore da nam pomognu u dalјem radu.

 

Razgovor je vodio Duško Bošković, devetog mjeseca 2017. godine u šesnaestom po redu sjedištu Srpskog Humanitarnog Udruženja „Dobrotvor“ u Sarajevu.

Izvor SHU “Dobrotvor”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Podjelite